Atmosphere – kraljevi indie hip-hop scene

Kada iza sebe imate skoro dva milijuna prodanih nosača zvuka, rasprodane koncerte, fanove koji su spremni pratiti vas na kraj svijeta ne bi li pogledali vaš koncert, šest albuma (koji se uistinu prodaju), vlastitu izdavačku kuću koja potpisuje „gro“ (gro u ovom slučaju predstavlja 26) izvođača ili legendarnog Tom Waitsa koji vam baca beatbox, tada se sa sigurnošću može reći da ste jedan od vjerojatno najvećih indie bendova.

God Loves Ugly


O Atmosphereu smo pričali vrlo malo i spomenuli smo ih tek kada su izbacili svoj besplatni album, ali došlo je vrijeme da tu nepravdu ispravimo. Dakle, riječ je o dvočlanom hip-hop bendu iz Minneapolisa koji na sceni, u različitim kombinacijama, funkcionira već 15 godina. Minneapolis, Minnesota vjerojatno ne zvuči kao mjesto iz kojeg očekujete pravi tvrdi rap koji govori o teškom životu u getu, ali Atmosphere i nije takav bend.
Od njih nećete dobiti ona uobičajena hip-hop sranja o kvartu, pištoljima, zlatu, ubojstvima i ženama… Ustvari, žene su lajtmotiv Slugovih (Slug, pravog imena Sean Daly – vokal) tekstova, ali ne na onaj mizoginiji sklon način na koji ste možda navikli, a to je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg ćete u njihovoj publici pronaći velik broj alternativki koje uzdišu čim Daly zajeca o svom povrijeđenom srcu preko, ponekad tužnih, Antovih instrumentala (Ant ili Anthony Davis – DJ/producent).

Say Hey There



Nazivaju ih „emo-hopperima“ ili nekom sličnom novinarskom umotvorinom iako je riječ o najobičnijem rap bendu koji se od ostalih razlikuje po specifičnoj tematici koja uključuje sve od emocionalnih stanja, prekida i veza do starenja, odgoja i politike. Nećemo vas daviti uobičajenim pregledom diskografije već reći kao od prvog albuma „Overcast!“ pa sve do posljednjeg „When life gives you lemons you paint that shit gold“ Atmosphere predstavlja sve ono što, prema mnogima, nedostaje današnjim reperima.
I premda ovo djeluje kao savršen uvod za priču o bendu koji NIKADA neće doživjeti komercijalni uspjeh, vrijedi istaknuti da ovaj dvojac (a ponekad nastupaju i sa live bendom – koji BTW zvuči odlično) rasprodaje sve koncerte, neovisno o tome radilo se o malim klubovima ili velikim koncertima na otvorenom i bez obzira na to nastupali u svom matičnom gradu ili bilo kojoj drugoj lokaciji diljem svijeta. Vjerna baza fanova samo raste jer svakim albumom bend postaje sve veći, pa u Americi već doslovno iskaču iz svake konzerve tunjevine u salamuri (da ne kažemo paštete iako je ona češća) pa ste ih mogli pogledati na svim većim late night talk-showovima od Lettermana, preko O'Briena pa sve do Kimmela.

„You“ – kod Lettermana

Kada su prije par godina velike izdavačke nanjušile da u Atmosphereu postoji „ono nešto“ ponudile su im ugovore od kojih su likovi izabrali onaj najneuobičajeniji, a radilo se o Epitaphu koji su potpisivali uglavnom punk-rock bendove. Ipak, bend danas albume izbacuje na vlastitom labelu „Rhymesayers Ent.“ koji potpisuje poprilično „nevelike“ zvijezde koje ne bi smjeli prespavati (P.O.S., Grayskul, Blueprint, MF DOOM, Boom Bap Project i naravno, Brother Ali), a tu su i izdanja Slugovog i Antovog „side projekta“ Felt koji su realizirali uz pomoć odličnog underground repera Mursa.   
 
Felt – Early Mornin' Tony

Ove godine izbacili su svoj najnoviji, vidcastovima pompozno najavljivani album, „When life gives you lemons, you paint that shit gold“ čime nastavljaju tradiciju albuma s iritantno dugačkim naslovima koji su očito započeli albumom „You can't imagine how much fun we're having“. Mišljenja su podijeljena, jedan dio kritičara zaključio je kako je riječ o pomalo pretencioznom i dozlaboga kilavom albumu koji ima simpatičnih pjesama, dok neki tvrde da se ovdje radi o najboljem albumu u njihovoj karijeri. Mi stojimo na sredini i tvrdimo da ovo sigurno nije njihov najbolji album (i dodajemo da će najvećih problema s tekstovima imati oni koji se nisu emocionalno razvili u jednakoj mjeri kao i glavni tekstopisac), ali svakako je miljama ispred sveg ostalog što ćete pronaći u trenutnoj ponudi. Dajemo mu maksimalni respekt jer koji još rap album ima jebenog Toma Waitsa koji baca beatbox (pjesma „The Waitress“)?

Shoulda Known


Što očekivati od Atmosphera? Ant iz albuma u album postaje sve bolji producent, a svoje mjesto među najjačim beatmakerima današnjice odavno je zaslužio. Slug će i dalje biti Charles Bukowski hip-hopa, manično-depresivni emotivac koji u tekstovima odaje počast malim herojima svakodnevice i kao svaki pravi egoist bavi se samim sobom. Jedino što preostaje jest strpjeti se i pričekati da nas novi album oduševi nečim neočekivanim.

Trying To Find A Balance

Autor Sett
Objavljeno 25.09.2008.