Wyclef Jean: Memoirs of an Immigrant

Postoji nešto strašno iritantno u dobrotvornim akcijama Bono Voxa ali kada vam je Bono uzor pa svijetom glavinjate s gitarom u ruci propovijedajući mir i dobro užasno iritantnom imitacijom Boba Marleya, stvari postaju daleko strašnije.
Wyclef si nikada nije mogao pomoći i oduvijek je slovio za užasno preachy izvođača koji kod velikog broja ljudi stvara kontraefekt i tjera vas da prisvojite izvor vode ili ukokate političkog zatvorenika.

Ovaj je čovjek dosadan, a album ide u prilog ove tvrdnje. Golema količina gostiju djeluje kao komercijalno rješenje smrtno zamornog materijala. Serj Tankian i Shakira, Norah Jones i Chamillionaire, a na sve to i Paul Simon na istom albumu doimlju se kao okrutna šala neduhovitog i sadističkog komičara.No, čak i ovaj glazbeni melting pot mogao bi se zanemariti i pripisati generalnoj ideji albuma da pjesme nisu toliko slinave i mnogim trenucima jednostavno ljigave.
Na sve to i nova suradnja s Mary J. Blige djeluje kao čisti marketing lišen bilo kakvog dubljeg značenja što se posebno ističe uvodnim riječima "I wanna apologize for makin' you wait so long for the sequel“. Kao da se radi o narudžbi za "dečke iz ćoška“ koji su od benda naručili "Merceds“ DJ Krmka još prije sat vremena.

Idesh! preporuka: Popovanje umotano u neukusno šareni ukrasni papir… Žibe stari!

Autor Sett
Objavljeno 08.01.2008.