Taman kad krenem spavat šorne me neko razmišljanje i to o zdravlju, pazi zvučim ko neki penzić al evo ovako. I kod vas je tako vjerojatno pa čitajte i oću vaš sud čut!

Znači ujutro me budi mobitel koji mi cijelu noć stoji 25 cm pokraj glave, nisam naspavan i idem nabacit zubni tsunami. Ne perem ih 3 minute i ne doručkujem jer ujutro nemam apetit. Malo odgledam TV u pozi na kojoj ni jedna kičma nije zahvalna. Oblačim se i jurcam na faks. U tramvaju je vruće i smrdi po tjelesnim sokovima mladog čučimiša pa stojim na propuhu. Na faksu gužva a od čekanja u zagušljivom zraku imam žgaravicu i tzv stolicu imperfecta. Napokon rezultati ispita, pao sam, šok, stres jer učilo se. Ništa, za opuštanje sa frendom na kavu. Kako ništa nisam jeo prvo na masni JNA hamburger i pomfri u menzu. Kava popijena a stol do sjeda jebena mala. Srce u aritmiji. Ništa, konobar daj još jednu meni i frendu.

Povratak doma, kontrola, jeb*** di mi je pokaz, u zadnjem džepu dobro je, al nemrem odolit... Karta! Slon! Šta slon? Šta karta? Ipak pokažem pokaz. Opet propuh. Zvoni mob koji cijelo vrijeme čuči u džepu i šalje vojsku iona drito u jaja. Prženje mozga 24 sec. Kad smo već tu, uglavnom nosim uske gaćone, znači loša cirkulacija ide ka impotentnosti. Dolazim doma, palim komp. Sjedim ispred 17" monitora koji mi je u dosegu ispružene ruke. Loše, za ispravan vid ne smije bit. Ništa 16h je, madr dolazi, ručak. Slabo jedem od stresa i faksa. Idem na nogomet sa ekipom. Poraz, konda taman za našu ligu. Doma. Uuuu tekma će. Pada piva. Poraz od Izrela. Emocije prorade, srce lupa, živčan jer su debili.

Za gušt i smirenje na kavu u Av.Mall. Ima svega al lova na knap. Odustajem. Prvi je put pa smo zaboravili platit a došli na izlaz. Njesra, svi trube. Iako im je svejedno kaj stoje, samo pokazuju da imaju BMW i što se njih tiče mogu tako cijeli dan. Praznih ruku doma...lagana depra. Navečer loš program. Žderem fine bakine kobase a stara je već odavno napunila stan dimom cigareta. Amo malo net. Udri do 4 ujutro. Zglob desne ruke mortus jer je neprirodno savijen. Oči bole. kičma puca. Dupli mi se pred očima. Čips se taloži i listajući Ginisovu knjigu taman vidim da je najteži čovjek ikad imao 650 kg! Pranje zubiju, nadam se da je bilo dvije minute. Pišanje otežano zbog zgloba i očiju. Ciljam, sva sreća nema puno. Nečistoća ostala u organizmu. Spavam na trbuhu, loše za kičmenjaru. Uvijek sanjam ubijanja a neki dan sam se probudio i sa ranom na leđima. Valjda sam se branio pa u snu istuko ventilator koji je pokraj. Spavanje čitavih 5 sati...

Ljudi ziher se vidite u tome, kolko ćemo godina doživjet tako? 12,13? Dajte da se nađemo bar jednom tjedno, primimo za ruke i ispovijedamo jedni drugima. Možda nam bude lakše! Btw samo cure držim za ruke. Zgodne. Pa ako ima koja može sastanci i 8 puta. He he onda bi najradije bio stalno bolestan.

Ima neko broj od onog kvazi psihića Dr Phila il nešto? M.G Taylora možda, Zrinke Ogreste, Mikhaila Saakashvilija? Da namočim ručnik u rakiju i stavim na taban? Ili da odfumam kesu recimo jer jogurt nema kičmu. Desanka, ljevanka? Lutka na ispumpavanje? Zalijevanje cvijeća? Ako ima netko frendicu Nadu onda smo sve riješili. Idemo kod nje po "spas" (Savjet pa Sex).

Savjeti...!!! Kako se vi nosite sa time?